Bio je dan prije Božića ili Badnjak. Padao je snijeg, koji se pomalo pretvarao u divlju mećavu. Nisam se usuđivala izaći na ulicu i odnijeti smeće u kontejner, već sam slušala brata koji je zanovijetao. ”Pa gdje su pokloni? Gdje je Djed Mraz?” Pitao me on. Rekla sam mu da je Božić sutra. Uostalom, Djed Mraz ne postoji, ali to nisam rekla.

Moja baka je pekla kolače u kuhinji.  Floki je vani naganjao neku tigrastu mačku čudna izgleda koja mi se pokušala ušuljati u dvorište.  Primjetila sam da je prestala mećava, pa sam požurila van, da vidim netaknuti snijeg, tu bijelu idilu. Ipak, snijeg nije bio netaknut zbog prethodno spomenute potjer mačke i psa.

Bilo mi je vrlo dosadno, pa sam se odlučila prošetati naseljem. Besciljno sam hodala u smjeru Cerničkog vrha, šume koja se nalazila na brdu pokraj moje kuće, iznad dvorišta mojih susjeda.

Znala sam da Cernički vrh izgleda divno pod snijegom, pa nisam mogla izdržati a da se ne prošetam šumom. Zato sam krenula vijugavim šumskim putem koji vodi do vrha brda. Nakon nekog vremena, učinilo mi se da je staza malčice drugačija no inače, no pomislila sam da je to zbog snijega, da mi se samo učinilo. Nedugo zatim shvatila sam se da sam se izgubila. Nisam mogla povjerovati da je to istina, jer sam znala napamet sve staze na Cerničkom vrhu, pa i one koje su izvan križnog puta, kao ona koja vodi do malog jezerca u šumi koje sam ponekad posjećivala.

Sva zbunjena pokušala sam se vratiti putem kojim sam došla, no samo sam se još više izgubila. Tek tada sam primjetila da se smračilo.  Pomislila sam kako se moja obitelj sada pita kamo sam ja.  ”Upomoć!”, povikala sam. Odjednom je nešto zašuškalo. Iz  guštika se dogegao debeljuškasti čovjek u crvenoj odori, sa snježnobijelom bradom. Preko ramena je prebacio veliku vreću u kojoj su se nazirali obrisi nekih četvrtastih predmeta. To je bio Djed Mraz, a četvrtasti predmeti bili su darovi. Pomislila sam da haluciniram. ”Bok”, rekao je Djed. ”Zar si se izgubila?”, upitao me je. ”Ne znam.”, odgovorila sam. ”Pođi sa mnom.”, rekao mi je. Pružio mi je paket omotan crvenim papirom i zlatnim vrpcama. ”Ma niste me trebali darivati, gospon Mraz…”, započela sam, a on me je prekinuo rekavši kako mu je darivanje posao. Vratila sam se na glavnu stazu, a kad sam se okrenula da pozdravim Djeda Mraza koji je hodao iza mene-nije ga bilo.

Otrčala sam kući i  ušla u nju govoreći ”tu sam, niste se trebali brinuti!”. No mama me je pitala o čemu ja to pričam. ”Pa nekoliko sati bila sam u šumi”, rekoh. ”Nećete mi vjerovati koga sam vidjela.” Tada sam ispričala što mi se dogodilo. Baka, mama, tata i brat pogledali su me kao da sam rekla da sam vidjela svemirca. Moj brat Gabriel je zatim rekao:”Znači da sad moram ići spavati da ne ostanem bez poklona.” ”A valjda”, rekla sam. Ostali ukućani su mi rekli neka ne izmišljam. ”Ali ne izmišljam, dao mi je dar. Uostalom,  znam što sam vidjela.”

Otrgnula sam omot sa dara koji sam dobila i unutra sam našla medenjake, bilježnice i knjigu koju sam dugo vremena htjela kupiti. Osim toga, u paketu  sam našla crvenu omotnicu, na kojoj je moja adresa bila napisana zlatnom tintom.

Otišla sam u sobu da pročitam pismo dok su me ukućani zbunjeno gledali. I pismo je bilo na crvenom papiru i napisano zlatnom tintom. U pismu je pisalo:

                                                                                        Ponedjeljak, 24. prosinca 2007.

Draga Rafaela!

     Već dvanaest godina ostavljam poklone u tvojem domu i pomalo me razočaralo što misliš da ne postojim. Naprotiv, ja  postojim.Nisam priča za malu djecu. Vrlo me iznenadilo što sm te imao priliku upoznati. Nadam se da ti se sviđaju sitnice iz paketa, no shvati da pravi dar koji si dobila nije bio u paketu. Pravi dar je vjera u čuda, koja se kod tebe pojavila tek sada. Inače  baš i ne moram sresti neko dijete da bih ga uvjerio da postojim,  zato što sva djeca znaju da postojim, no ti si iznimka. Žao mi je da što ste stariji, to manje vjerujete u mene, sve dok za vas ne postanem samo priča. 

                                                                                           Puno pozdrava od Djeda Mraza

U nevjerici sam gledala u uredno ispisana zlatna slova. Spremila sam pismo i kutiju sa darovima. Pogledala sam van kroz prozor i imala sam što vidjeti: Djed Mraz je jurio na svojim saonicama i mahao mi je. Odmahnula sam mu.

Čuda se ipak događaju.

                                                                               Rafaela Pokrajac, 6.b