Uvijek se bojim da nisam dovoljno dobra. Uvijek.
Od svih strahova, taj se najviše ukorijenio. Kad mi se sviđa neki tip, bojim se da nisam dovoljno dobra. U školi, na jebenoj fizici, mislim da nisam dovoljno dobra. Primjera ima bezbroj. Ukratko, stalno odustanem od nečega prije no što uopće dobijem priliku pogriješiti (ili uspjeti). Samo zato jer sam uvjerena da ne valjam i da nisam dovoljno dobra.
Pitam se koji mi je k*rac? Savršenstvo ne postoji. I valjda sam već trebala naučiti da se ne pokoravam tuđim mišljenjima. Očito biti neovisan nije baš tako lako.
Jer ipak…jesam dovoljno dobra, unatoč svojim zabludama.
I zapravo bih trebala, umjesto da sebi govorim ”daj ohladi, nisi ti za to”, trebala bih pokušati čak i ono u čemu ću totalno fejlat. Who cares ako i zajebem?
Ne vidim da se itko drugi zamara toliko kao ja, prema tome, no ja sam ipak poznata po tome da previše razmišjam i analiziram.
Uvijek.
Kažeš da ne prepoznaješ sebe u drugima. Ali taj dio tebe postoji u svima nama. Jedini način da dokažeš da si dovoljno dobra je da prihvatiš činjenicu da ima više šanse da izgubiš, i svejedno učiniš što možeš da ostvariš suprotno.
Ne shvaćam zašto ljudi toliko tragaju za savršenstvom, kad ono nije ništa drugo doli ropstvo.
Savršeni ljudi robovi su sami sebe, jer nemaju pravo odlučivanja tj.griješenja, nego je svaki njihov postupak ograničen jednim jedinim smjerom koji jest uvijek ispravan.
Zato se ne zamaraj običnim stvarima, jer, ti si s razlogom ovdje, a onaj zbog kojeg si ovdje, ne bi pogriješio i poslao nekog nedovoljno vrijednog. Zapamti to.
Apsolutno se slažem.
A po običaju, opet radim isto :/
Odustala sam od postizanja savršenstva, sad je to samo pokušavanje da ne zabrljam do kraja…
Onda još nisi na čistu sama sa sobom. Ako se slažeš a ne ostvaruješ to je licemjerno.