-Jesi li ikad čula za maničnu depresiju?- upitah sa strahom od odgovora.
-Naravno da jesam. Nisam glupa.
-Pa, znaš što je to, zar ne?
-Hm, pa da, valjda. Ali nikad nisam upoznala nikog takvog. Tako da, zapravo, nemam iskostva s tim. Znam samo jednu šizofreničarku. Ali to je drugačije. Je li?
-Zapravo…Poznaješ nekoga s maničnom depresijom. Mene. I da, to jest drugačije od šizofrenije. Razumniji sam. A opet…
-Ma svi su povremeno depresivni. Ne možeš samo tako zaključiti…
-Imam liječničku dijagnozu, Carla. Kvragu, idem kod psihijatra već dvije godine. Jer tada je stanje počelo biti loše. Jako loše. Prije je samo bilo…ma ne znam.
-Dvije godine? Ali nekoć si bio sretniji, zar ne? Zar ti ne nedostaje to razdoblje? Sigurno se želiš vratiti u to doba?
-Ne, zapravo. Tu si u krivu. Ne želim. Jer ovo sam ja. I ako me sada počneš sažalijevati, možeš otići.
-Ne, neću te sažalijevati. Ja nikog ne sažalijevam. Želiš čuti ono što iskreno mislim? Mislim da pretjeruješ, Liame. Mislim da…Da možeš i bolje.
-Pretjerujem, ha? Koji dio od «imam liječničku dijagnozu» ti nisi čula?
-Ni psihijatri nisu uvijek u pravu, pogotovo kad je riječ o dramatičnim ispadima adolescenata.
-Iznenađuješ me, znaš li to? Malo ljudi razmišlja kao ti.
-Pa…malo je i ljudi koji razmišljaju kao ti.
-Na žalost, za razliku od tvog slučaja, to nije prednost. I, još uvijek smatraš da nisam asocijalni frik?
-Ja to ne smatram. Ja to znam. A ti si usmi te liječničke dijagnoze i zabij si ih znaš već gdje.
-Opaka si. Sviđa mi se to.
Početak ulomka je epic.
Jedva čekam da završiš pa da mogu cijelu knjigu pročitat. :3
hvala, hvala
al s obzirom na to koliko pomalo ja to pišem nećeš cijelu knjigu dočekat do naše mature hahahah xD