Ne, ne mislim sad pisat o pjesmi od Black Eyed Peasa (iako me potaknula da ovo napišem). Nego nešto zapravo tragično za ljudsko društvo.
Ljubav ne postoji, osim u rijetkim slučajevima. Uvjeriš se stoput u to i opet se ponadaš i misliš da postoji i onda opet zaključiš da ipak ne… Postojala je u generacijama prije i u prošlom stoljeću kada su ljudi znali cijeniti prave vrijednosti a danas su rijetki s kojima o tome uopće možeš i razgovarati i podijeliti… Nažalost, ali živa istina i onda vidimo koliko čovjek ustvari napreduje.
Moglo bi se reći da sam ja pesimist. I moglo bi se reći da zapravo još nemam dovoljno iskustva za pisanje o ljubavi. Ali iskreno, ne vjerujem u nju. Da, dogodila se mojim starcima koji su se momentalno zaljubili i još dan danas nakon dvadeset godina su ludi jedno za drugim. Događala se PRIJE. Sada, nekon promjene današnjih generacija, ona odumier. Glumimo bezosjećajnost. Ili nastojimo, kao ovi mojih godina, samo zabrijat sa šta više cura/dečki ili hodat s nekim i nakon tjedan dana tvrdit da ga voliš, a ono, oboje imate 14 godina i slično.
Kao prvo, sama tvrdnja da nekog voliš sa 14 ili 15 godina (a kamoli mlađe) je glupa. Ne znaš ništa o životu, praktički si klinac/klinka, ali ti nekog voliš? Mda, sigurno. Prvo razmisli je li to obostrano. Ako nije, onda nije ljubav. A i jedno je bit zaljubljen- to je samo trenutni osjećaj, nerealan i jak. Ljubav je nešto drugo. Ljubav je kad si spreman učiniti sve za tu osobu i znaš da ti bez nje život nema taj smisao. Normalno, sad će neki pametnjakovići i zaljubljene duše reć ”pa naravno da ja volim svog dečka, život bi dala za njega, najljepši je na svijetu” i slično. Eh, da. Ponavljam, imaš manje od 18 (dobro, nije da postavljam neku dobnu granicu, ali što jest jest, nije da smo u pubertetu baš u stanju realno razmišljat o nekom tko nam se sviđa jer jednostavno nismo, svaka čast iznimkama)? U tom slučaju, zamisli da sad s tom osobom moraš provesti još 20 godina. Super, kažeš? Pa, možda i jest, ali za pravu vezu, vezu s obostranom ljubavlju, koja traje, većina nas nije spremna.
Ja nisam. Ne mogu zamisliti da sad imam nekog lika koji mi se sviđa, i ono, ja njemu također, i da sad ja sa sigurnošću znam da neću promijeniti mišljenje i da je on ljubav mog života.
Druga stvar je da, nažalost, nije tako lako naići na pravu ljubav. Najbolje mi je kad moja stara dođe s pričom da je isti trenutak znala da je to to i slično. Kako je to znala, pa nije vidovita ili nešto? I to u drugom srednje? Dobro, ispalo je da je bila u pravu, al to ne mora značit da se sad to pravilo može univerzalno primjenit na svakog. Jer ne može.
Ljubav se gubi. Nije više važno dal ti se iskreno netko sviđa. Važno je da osoba dobro izgleda, da je ”seksi” i sve ono što ja već nisam. Nisam jedna od onih cura u koju se dečki zaljubljuju. I nisam bila u pravoj vezi. Samo neke so-called ili wannabe veze ili smipatiziranja. Sve je završilo manje ili više loše. I izgubila sam želju za tim. Možda samo privremeno, ali ipak jesam. Trajno su me povrijedile neke osobe sa svojim procjenjivanjem ljudi po izgledu i količini lajkova na fejsu, ili pak sa omalovažavanjem jer sam bila mlađa. Na kraju ispada da si slabić ako se zaljubiš- to te baca na lošiju poziciju, poziciju onog koji čeka, koji prvi šalje poruke i koji se nada. Da, nema više ljubavi. Otišla je, dosta joj je nas. Nesposobnih voljeti.
