Kao i svaki put kad je o velikim nogometnim natjecanjima riječ, tako i pred nadolazeće Europsko nogometno prvenstvo mediji domaćoj javnosti plasiraju pregršt informacija o tom velikom sportskom događaju. Nisu samo puke sportske i informacije na našem medijskom meniju; uz Prvenstvo se veže niz reklama, slogana, tema vezanih uz sport ne nedostaje u svim tiskovinama, reklamnim panoima i gotovo svakom vidu društvenog života.
I dalje se provlači ideja o nogometu kao «najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu». Arhangel se stoga pita – je li baš svima nogomet zaista tako važna stvar da je najvažnija od svih sporednih stvari na svijetu!? Je li to nekima sporedna ili glavna stvar na svijetu i je li sve to, zapravo, plod medijskog ispiranja mozga kojim smo dresirani da slijepo vjerujemo kako nam bez izabrane jedanaestorice koji na travnjaku jure za loptom nema života ni budućnosti!?
Dobru nogometnu utakmicu uvijek je vrijedno pogledati, osobito kad se čovjek nađe u dobrom društvu. Tada ga lako zahvati nogometna euforija i na sat i pol se suobličuje s igračima na terenu čije karijere i transferi najčešće vrijede na stotine tisuća eura.
Jednako tako, u društvu se stvorio metalitet prema kojemu je stvar muškog prestiža pratiti nogomet, nešto poput inicijacije prapovijesnih lovaca kojima je stvar prestiža bila ubiti neku veliku zvijer i plijen ponosno donijeti u vlastitu pećinu. Stječe se dojam o snazi neke nepisane društvene norme koja kaže da muškarac koji, ako već ne igra, onda barem prati nogomet, jer inače nije pravi muškarac. Ukoliko umjesto nogometa prati, nedajbože, kulturu, zagarantirano je, prema istom mišljenju, peder.
Poslovni je dio svijeta odavna znao prepoznati ovu našu opsesiju muškim samodokazivanjem. Zato se djeci, uglavnom muškoj, od malih nogu nude albumi sa sličicama raznih reprezentacija, nadobudni tate ih upisuju u nogometne škole (bez obzira imaju li djeca dara za nogomet ili nemaju), fanatici djeci daju imena poput Ronaldo, Maradona ili Ronaldihno… Djecu se uvjerava da su nogometne zvijezde poput bogova koji su sišli na zemlju. Štandovi naših gradova ispunjeni su lošim imitacijama različitih dresova, šalova i kapa, putničke i turističke agencije nude povoljne aranžmane za putovanja na utakmice, osobito ako je riječ o Europskom ili Svjetskom prvenstvu, cijene ulaznica lete u nebo, a sportske kladionice zadovoljno trljaju ruke.
Arhangel se ubraja u red onih koji s radošću prate dobar nogomet. Ipak, nogomet ne smatra najvažnijom sporednom stvari u svom životu, ma koliko god to bio sport prepun napetosti i zanimljivih obrata. Jednako tako, drži da svatko, s punim pravom može reći kako ga nogomet uopće ne zanima i kako ima puno zanimljivijih zabava od buljenja u male ekrane i dvadeset dva igrača koji pokušavaju loptu smjestiti u gol. Arhangel takve ne smatra prekrivenim članovima gay populacije već ljudima koji slijede vlastite afinitete kad je o sporednim stvarima u životu riječ. Uostalom, svatko ima pravo ne voljeti nešto, pa bio to i nogomet. I zbog toga nije manje vrijedan. Niti manje muškarac. Ili smo ipak još u prapovijesnoj pećini!?
Zato je medijska kampanja koja nogomet uzdiže iznad svega ostalog sporednog na svijetu (sjetimo se samo tolikih drugih sportova!), zapravo u službi buisnessa. Treba stvoriti potražnju da bi se plasirao nekakav nusnogometni proizvod, a tu spada sve ono što smo ranije nabrojili. Uvjeriti ljude da im nužno treba ono bez čega zapravo mogu, osnov je svake uspješne propagande, danas bismo rekli marketinga. Nogomet je u našem slučaju samo dobar razlog za cijelu kampanju.
Ne želeći obezvrijeđivati nogomet niti trud nogometaša, usudimo se reći da izuzev njihove igre imamo pregršt sporednih stvari na svijetu koje su nam važne. Nekima su važnije od nogometa. Zato medijsko nametanje ovog sporta kao najvažnijeg iritira. Jednako je i s reprezentacijom; idiotski nazivi poput «Vatreni» ili «Pakleni» (za rukometaše) prije odgovaraju pučkoškolskoj nogometnoj momčadi nego li profesionalcima koji su svoj angažman ionako skupo naplatili. Nekritičan medijski stav pretvara ih u nekakve nadljude koji samo čekaju da na nogometnom terenu pometu sve svoje protivnike. U toj ulozi su i vijesti o njihovom okupljanju, polasku u Austriju, dolasku u Austriju, doručku, ručku, kavi… S pravom se pitamo kakve sve to veze ima sa sportom!? I što je tek s tolikim drugim požrtvovnim igračima koji nisu ni blizu plaćeni toliko koliko su plaćeni nogometaši: košarkašima, vaterpolistima, rukometašima, hokejašima, atletičarima… Zašto nam, uostalom, košarka ne bi bila «najvažnija sporedna stvar na svijetu»!? Ili, nedajbože, kazalište, znanosti, pisana riječ!?
|
Danas je pola škole bilo obučeno u dresove hrvatske reprezentacije.
).
